Wednesday 4 April 2012

Beogradski festival igre: Glava koja govori


Ove godine sam imala sreću da prisustvujem jednoj od predstava na Beogradskom festivalu igre. Dobila sam karte za teatarsku satiru pod nazivom “Glava koja govori”, a koja je izvedena na sceni Beogradskog dramskog pozorišta. Izvođači su bili igrači plesne grupe “Liquid Loft” iz Beča.
Slika preuzeta sa http://www.politika.rs (autor fotografije T. Janjić)
Ova svojevrsna satira je na kreativan način dočarala modernu realnost twitter-tube-facebook generacije. Dvoje igrača je komuniciralo pokretima, rečima, ali su u komunikaciji koristili i ogroman karton, koji je bio njihov zid, podloga, plašt... Pokušali su da dočaraju publici današnju stvarnost koju mlade generacije sve manje razlikuje od mašte. “Prazne glave, prazni prostori...” je deo govora igrača koji je meni bio zanimljiv i koji me je podstakao na razmišljanje.
Gledajući ovu predstavu zamislila sam se i nad pitanjem koliko je moderna tehnologija unapredila čovečanstvo, a koliko je ljude otuđila jedne od drugih? Zakoni onlajn sveta, besmisleni likovi, praćenje individualnih sudbina, lažni profili, osećanje pripadnosti ili potpuna otuđenost, otkrivanje, prividni dijalozi... su samo deo stvarnosti, ali koje? Virtuelne ili oflajn stvarnosti? Zbog čega je ljudima sve teže da razdvoje virtuelnu od oflajn stvarnosti? Postajemo li zaista “umreženi egoisti”?

Možda deo odgovora leži u jednom od TED govora Sherry Turkle “Connected, but alone?”:


No comments:

Post a Comment