Monday 19 March 2012

Biser savremenog baleta i ogrlica


Ovo je tekst za sve one koji vole umetničku igru, mada ne govori o samoj igri. On govori o izuzetnoj energiji jedne samouke umetnice, o njenom burnom i tragičnom životu. Na pisanje sam podstaknuta nekadašnjom nagradnom igrom u kojoj sam učestvovala. Igra je podrazumevala da se imenuje ogrlica, a istu bi dobila osoba koja predloži najkreativnije ime. Ni dan danas ne mogu da objasnim zbog čega mi je ogrlica privukla pažnju. Prve asocijacije, kada sam je ugledala, bile su bajka i balerine. Nakon kratkotrajnog razmišljanja došla sam na ideju da ogrlicu imenujem prema začetnici modernog baleta Isidori Dankan. Ogrlicu sam osvojila, ali me je i dalje kopkalo da saznam nešto više o životu ove neverovatne umetnice. Tako sam saznala da postoji njena autobiografija ovekovečena u knjizi “Moj život”. Počela sam da je čitam...
Isidora je bila nepresušan izvor inspiracije za mnoge umetnike. Svojom igrom je osvojila svet. Rođena je kraj mora, a kako je i sama govorila, na morskoj obali su joj se zbivali svi veliki, životni događaji. Malena, krhke konstitucije pokazala je strast prema umetnosti i igri još u periodu ranog detinjstva. Neukrotivog duha, još od ranih dana, borila se protiv skučenosti i ograničenosti društva u kojem je živela. Imala je želju da migrira na Istok (u Evropu), jer je smatrala da tamo ljudi žive mnogo otvorenije i šire. Surova realnost opstanka nije uspela da joj pokoleba i slomi polet duha, a sve nedaće koje su je zadesile stoički je podnosila. Davala je časove igre, zajedno sa sestrom Elizabetom, deci najbogatijih domova San Franciska. Verovala je da je najveće bogatstvo koje roditelj detetu može ostaviti to da ga izvede na pravi put. Govorila je da dete treba od malena da počne da se bavi onim što želi da radi tokom života. Ni jedan jedini put nije pozavidela deci koja su živela u bogatstvu, već ih je sažaljevala. Zapanjila je praznina i tupost života te dece i pored tolikog materijalnog bogatstva. Davanjem časova nije mogla mnogo da zaradi, a želela je da nešto ostavi svetu, da razvije svoju igru, tako da je svoju umetničku karijeru započela pridruživši se “putujućem pozorištu”. Svoju prvu premijeru “Sna letnje noći” u kojoj je debitovala je opisala na sledeći način:
Bila sam obučena u dugu ravnu tuniku od bele i zlatne gaze sa dva svetlucava krilca. Veoma sam se protivila krilcima. Činilo mi se da sa njima izgledam nakaradno. Pokušala sam da ubedim gospodina Dalija da ja mogu da dočaram krila i bez prišivanja ovih od papir-mašea, ali on je ostao pri svome. Te večeri sam prvi put izašla na scenu da igram sama. Bila sam ushićena. Evo me, najzad, na jednoj velikoj sceni, pred ogromnim gledalištem i mogu da igram. I igrala sam! Tako dobro da se u publici prolomio spontan aplauz...” 
 
Međutim, njeno oduševljenje nije delio njen poslodavac i upravnik pozorišta Dali. Boravak u pozorišnoj grupi opisuje kao veoma nesrećan period života, kao vreme kada su joj snovi, ideali i ambicije koje je gajila izgledali uzaludni. Kolege, iz trupe, su je smatrale čudakinjom, a nepodnošljivost života je ublažavala igrom i čitanjem Marka Aurelija. Nehumani uslovi su je naterali da napusti ovu družinu i počne da nastupa po otmenim njujorškim salonima... Kako je vreme prolazilo imala je sve više obožavatelja, ali je jako malo zarađivala. Majka i sestra su joj bile verni pratioci na tom trnovitom putu i davale su joj snagu da izdrži. No, bez obzira na talenat i snalažljivost koji su je krasili, nekoliko puta je bila na ivici smrti zbog gladi. Shvatila je da joj budućnosti nema u rodnim SAD, jer koliko god da se trudila važnost njene umetnosti se nije prepoznavala, tako da je odlučila da migrira u Evropu, koja joj se činila kao mesto sa “više sluha” za njenu umetnost. 
U Evropu je stigla sa porodicom (majkom, sestrom i bratom) kao slepi putnik teretnog broda, koji je prevozio goveda. Iskrcali su se u Londonu bez novca i prijatelja i bilo kakve šanse i mogućnosti da pronađu prenoćište. Lutajući ulicama Londona, obreli su se u Čelsiju. Sedeći u porti stare crkve Isidora je slučajno primetila natpis na bačenim novinama da je jedna gospođa iz Njujorka, u čijem je salonu nastupala, iznajmila kuću na Grosvenor skveru i da priređuje velike zabave. To joj je dalo ideju da bi kod nje mogla da pronađe zaposlenje. Tako je Isidora pronašla svoj prvi posao u Evropi. Međutim, ispostavilo se da ju je dotična gospođa, kao i još neke od pripadnica visokog društva Engleske, samo koristila za sopstvene planove (pod okriljem “humanosti” očekivale su da Isidora radi za minimalnu platu, nedovoljnu za goli opstanak, dok bi one prikupljale novac za bolesnu decu i decu bez roditelja- kasnije se postavljalo pitanje da li je taj novac ikada završio kod onih kojima je bio namenjen). 
Ono što zadivljuje kod Isidore jeste njena odvažnost i smelost prihvatanja rizika, kao i putovanja na kojima se obrela. Nikada nije shvatala ljude koji nisu imali petlju da se uhvate u koštac sa rizikom kako bi ostvarili svoje želje i snove. Ona je bila takva da nikada nije želela da odlaže, za kasnije, aktivnosti koje bi je odvele do željenog cilja. Iako je često zbog svojih želja išla “glavom kroz zid” , satisfakciju je nalazila u saznanju da je uradila onako kako je sama htela. Snaga ove umetnice je bila neverovatna. Oni koji su vreme provodili u njenom društvu govorili su da je oko nje uvek vladala neka magična atmosfera temeljitosti, udobnosti, kulture i opuštenosti. 
Nakon izvesnog boravka u Engleskoj zaputila se u Pariz. Kao i svaki umetnik imala je više troškova no zarade. Život joj se mogao porediti sa klackalicom i bio je pun neočekivanih zapleta i raspelta. Skrasila se neko vreme u Francuskoj, ali joj nemir duše nije prestajao. Vreme je provodila u studiju “mučeći” se da otkrije igru koja bi mogla biti božanski izraz čovekove duše, materijalizovan u pokretima tela. Upornost u traganju joj se isplatila, jer je otkrila krater motorne snage, jedinstvo iz kojeg se rađaju sve razlike u pokretima, ogledalo u kojem su sabrane sve kreativne vizije igre. Tada je rođena teorija na kojoj je Isidora zasnovala sopstvenu školu igre. 
 
Jedan od njenih savremenika, Ežen Karijer, je na sledeći način govorio o Isidori i njenoj umetnosti: “Isidora u svojoj želji da izrazi čovekova osećanja najlepše modele za to je pronašla u grčkoj umetnosti. Diveći se figurama sa bareljefa, ona je u njima potražila nadahnuće za igru. Ipak, obdarena instinktom otkrivanja, ona se vratila prirodi, a pri tom je verovala u oživljavanje i oponašanje grčke umetnosti i tako je pronašla svoj sopstveni izraz. Ona misli na Grke, ali sluša samo svoje biće. To što ona nama prikazuje jesu njene lične boli. To zaboravljanje na sadašnji trenutak i traganje za dalekom srećom, to su njene sopstvene čežnje. Prikazujući ih pred nama tako dobro, ona ih izaziva i kod nas. Pred umetnošću Grčke, koju nam ona za trenutak dočara, i mi se osećamo mladi kao ona. Neke nove nade nadođu u nama, a kad ona odigra klonuće pred nečim što je neizbežno i mi se predajemo zajedno sa njom. Igra Isidore Dankan je lična manifestacija jednog umetničkog dela, možda životnijeg, ali time plodnijeg u podsticanju nas ostalih na poduhvate koje nam je sudbina odredila.”
Uvek je govorila da je u Evropu došla da izvrši obnovu religije kroz igru i postigne punu spoznaju lepote i svetosti ljudskog tela kroz izražavanje pokretom, a ne da zabavlja bogate malograđane nakon večere. Svoju igru je prezentovala sa nepobitnom jednostavnošću koja krasi samo velike umetnike.
Od svih gradova koje je obišla volela je u mislima da se vraća Budimpešti. Za nju je govorila da je to grad posebnog duha, od kojeg ti proključa krv u venama. U toj istoj Budimpešti je upoznala i svog Romea, mađarsog glumca, koji ju je od čedne nimfe pretvorio u raspusnu bahanatkinju. Bila je zaista zaljubljena i priznala da nekad u životu mozak kapitulira pred osećanjima i da dođu trenuci kada, osim emocija, sve ostalo izgleda kao dim i besmislica. Destruktivnost te veze se ispoljila kasnije kada je Isidora shvatila da je njen glumac, ipak bio samo glumac i da je vezu sa njom video kao jedan umetniči zanos bez održive budućnosti. Njen agent, videvši da će stvari totalno izmaći kontroli, ugovorio joj je gostovanja u Nemačkoj. U Minhenu, u “Kući umetnika” (mestu gde se okupljala minhenska umetnička scena) je upoznala sina Riharda Vagnera, kojeg je smatrala brilijantnim sagovornikom (kasnije je sarađivala sa udovicom Vagner u realizaciji opera Riharda Vagnera). U tom periodu se upoznala sa filozofijom Šopenhauera koja je imala izuzetan uticaj na njen način razmišljanja. Bila je oduševljena Šopenhauerovim tumačenjem odnosa muzike i volje. Taj izvanredan duh, duh osećanja svetosti mišljenja, činio je da se oseća kao da je stupila u svet nadmoćnih mislilaca. U Minhenu su filozofsku misao smatrali najvišom tačkom ljudskog dostignuća, a sa njom se jedino poredio još uzvišeniji svet muzike. Upoznavši umetnost Italije u minhenskim muzejima odlučila je da poseti Italiju. Tu se nije zaustavila u svojim putešestvijima. Iz Italije se zaputila sa porodicom ka Atini. Ka Grčkoj su putovali poštanskim brodićem, nisu želeli da idu putničkim brodom, jer im je namera bila da putovanje bude što primitivnije, nalik onom u antičkom periodu. Bližeći se kopnu Grčke u glavi su joj odzvanjali stihovi Bajrona:
Ostrvlje Grčke,
Ostrvlje Grčke, ostrvlje Grčke,
Gde je vatrena Sapfo volela i pevala,
Gde se razvila umetnost ratovanja i mira,
Gde se dizao Delos i skakao Feb!
Večito leto zlatom ih još zlati,
Al' ništa sem sunca ne može da se se vrati.” 
Prvi susret sa Atinom snažno je uticao na Isidoru. Na trenutak su i ona i njena porodica utihnuli, jer je lepota ovog grada bila odviše sveta da bi se upotrebljavale reči. Svako od njih je na svoj način odavao počast svom božanstvu. U tom transu su ostali satima, utonuli u misli i zanos iz čega su se na kraju probudili omamljeni i iscrpljeni. Poseta Grčkoj za nju je bila poput duhovnog hodočašća, a duh za kojim je krenula je bio duh boginje Atine. Koliko je Grčka uticala na njeno rasuđivanje govori i odluka, da bez obzira na to što nije radila i što su krckali njenu ušteđevinu, započne građenje hrama Kopanosa nedaleko od Akropolja. Kasnije će se ispostaviti da je ovaj projekat bio bunar bez dna, prava promašena investicija. Još jedan od promašenih, mada što se namere tiče dragocenih, projekata u koje će se Isidora upustiti je bio i pokušaj da vrati u život grčke horove i tragičarski ples. Nakon što je potrošila celokupnu ušteđevinu vratila se u Beč, odakle se kasnije zaputila u Rusiju na ugovorenu turneju.
Duhovna snaga Isidore Dnakan je bila tolika da je umela, u svakome ko je posmatrao njenu igru, da probudi pažnju i izazove pomisao da je igra dionizijski zanos koji sve oko sebe opija. Njena boravak u Moskvi je ubedio u stavu da ne voli klasičan balet i da je on veoma krut i nekreativan. Tada je čvrsto odlučila da osnuje svoju školu, koju je imala u planu da vodi sa sestrom. Delimično je uspela u toj zamisli, ali škola nije dugo trajala, jer je izbio Prvi svetski rat. 
 
Privatan život ove velike umetnice je, bez obzira na velika postignuća, bio krajnje tragičan. Sa svojom velikom ljubavi, Gordonom Kregom, dobila je ćerku Dierdre. Obožavala je Gordona, a o snazi njene ljubavi svedoče i ove njene reči: “Postoje uživanja i emocije toliko sveobuhvatne, toliko u svemu savršene, da čovek ne bi trebalo da ih preživi.” Njihova ljubav je bila veoma snažna, a ono što je kod njega izuzetno volela je što nije imao prirodu pohotljivca, već je svoju mladalačku ljubavnu energiju prevodio na magičan jezik umetnosti. Međutim, sreća nije dugo potrajala, jer je bila dovedena u situaciju da bira ili njena umetnost ili njegova. 
Bila sam protiv braka svim umnim silama svog bića. Bila sam i tada, kao i danas, uverena da je brak besmislena, ropska ustanova koja, naročito umetnicima, predstavlja neizbežan put ka razvodu, sudovima i brakorazvodnoj parnici... Živeti dalje sa njim za mene je značilo: odreći se svoje umetnosti, svoje ličnosti, ma ne samo toga, već i svog života, pa čak i svog razuma. Živeti bez njega, bilo bi tavoriti u stalnoj depresiji, rastrzana ludačkom ljubomorom za koju sam, već imala ozbiljnih razloga.” Fatalna ljubav je na kraju bacila u očaj i bes. Nije mogla da vežba niti da nastupa. Shvatala je da mora da izabere, jer raskršće je neumoljivo čekalo. Rastanak sa Gordonom joj je bio bolan, ali u neku ruku i oslobađajući. Posvetila se detetu i igri koji su joj u tim teškim trenucima bili stabilan oslonac. 
Nakon nekoliko godina, tražeći sponzore za otvaranje njene škole, upoznala je milionera Loengrina, sa kojim je dobila sina Patrika. Nažalost, ni ova veza nije potrajala, što zbog Loengrinove emotivne nestabilnosti i nezrelosti, što zbog tragične pogibije Isidorine dece u saobraćajnoj nesreći. 
Gubitak dece je slomio svaku želju za životom u njoj.
Krik koji je ispustila, saznavši da su joj deca mrtva, poredila je sa krikom koji svaka majka ispusti prilikom rađanja deteta, s time da je krik rađanja onaj koji govori o moći žene i radosti darovanja novog života, a krik majke kada sahranjuje svoju decu je krik najbolnijeg poraza i užasa. Loengrin je pokušao da joj pomogne, ali njeno stanje je bilo beznadežno. “Verujem da bol može da ubije, iako neki ljudi produžavaju da žive posle velikih žalosti. Možda telo može dotrajavati na svom teškom zemaljskom putu još neko vreme, ali duh kad se jednom slomi, on je slomljen zauvek.” Jedino čemu se nadala još u životu bilo je očuvanje njene škole. Kada je ponovo ostala u drugom stanju povratila joj se nada. (“Nada je čudna biljka. Nju je teško iskoreniti. Ma koliko njenih grančica polomiš i uništiš ona će uvek pustiti mladicu i zaviti nove pupoljke.”) No, tragedija njenog života se tu nije zaustavlja. Beba je nakon rođenja živela par sati. Agonija joj se ponovila, samo što je užas dostigao viši stepen. Nakon ovih udaraca sudbine igra joj je bila način da iskaže svoju bol i slomljenost duha. 
 
Život je okončala tragično 1927. godine, kada joj se tokom vožnje u “Bugatiju” dugi crveni šal upleo u točak vozila i ugušio je.

 

 Ogrlica koja me je inspirisala na pisanje ovog teksta izgleda ovako: